Cvjetna je nedjelja kada stižemo u Đader, gradić smješten 80 kilometara sjeverno od Tirane, u kojem italijanska i albanska vlada grade prihvatni centar za migrante. Cjelokupni svakodnevni život odvija se duž uske ulice u kojoj se nalaze dva kafića, trgovina i katolički kulturni centar. U trenutku našeg dolaska, uličica je krcata ljudima, koji su došli da učestvuju u procesiji i vjerskom obredu.
Ovo je međutim rijedak prizor. Poput brojnih drugih mjesta u ruralnim djelovima Albanije, Đader se suočava s dvostrukim izazovom, tačnije s propadanjem poljoprivrede i masovnom emigracijom, uglavnom prema Italiji. Kako su nam rekli mještani, nemogućnost zapošljavanja, voda neispravna za piće, a često i nedostatak struje glavne su karakteristike života na selu.
"Ovdje su ostali samo starci. Da još ima i mladih, dobro bi (političari) razmislili prije preduzimanja ovakvih inicijativa", ogorčeno nam kaže Mark, gospodin u pedesetim godinama, dok posmatra povorku.
Stanovnik Đadera misli na italijansko-albanski sporazum, koji su šefovi dvije vlade potpisali 6. novembra 2023. Takozvani "Protokol o jačanju saradnje u području migracija", koji su parlamenti dvije zemlje zemlje ratifikovali u februaru ove godine, predviđa izgradnju dva centra u Albaniji za smještaj dijela migranata, presretnutih na Mediteranu od strane italijanskih vlasti, tokom razdoblja potrebnog za procjenu njihovih zahtjeva za međunarodnu zaštitu.
U luci Šenđin biće izgrađen prihvatni centar, dok će ovdje u Đaderu, na mjestu stare i napuštene vazdušne baze, niknuti centar za tražioce azila koji čekaju ishod svojih zahtjeva i za repatrijaciju.
"Ovdje nas je ostalo možda sedam hiljada, a iz Italije žele dovesti još tri hiljade ljudi. Gdje će ih smjestiti, samo oni znaju - nastavlja Mark vidno nezadovoljan - niko nije došao s nama pričati, čak ni poslanici koje smo izabrali".
Dok razgovaramo, na manje od kilometra udaljenosti počinju radovi. Mark je upoznat s ovom činjenicom, kao i njegov prijatelj, koji želi ostati anoniman, žaleći se na savršenom italijanskom: "Ovdje se političari nikada ne mogu vidjeti, ne dolaze čak ni tražiti glasove tokom predizbornih kampanja, ali zato se vide kriminalne grupe koje ih predstavljaju. I onda rade što hoće".
Pitanje prijateljstva?
U novembru prošle godine, italijanska premijerka Đorđa Meloni istakla je međusobnu podršku italijansko-albanskom sporazumu, nazvavši ga "primjerom i modelom koji treba slijediti", uz poziv i ostalim državama koje još uvijek nijesu članice Evropske unije na saradnju u upravljanju migracijama.
U podjednako srdačnom maniru, albanski premijer Edi Rama izjavio je da "kada Italija zove, Albanija odgovara". Ne ulazeći u razmatranje evropske politike upravljanja migracijskim tokovima, Rama je pojasnio da, iako sporazum ne rješava u potpunosti problem, "kada geografija postane prokletstvo", Albanija je spremna pružiti svoj doprinos, i tako iskoristiti priliku - kako je rekao - da se oduži za italijansku gostoljubivost tokom devedesetih.
Detaljnije, Protokol (koji važi pet godina, uz mogućnost produženja na još pet) predviđa da će dva centra koji se grade u Šenđinu i Đaderu moći primiti maksimalno tri hiljade osoba i da će se u njima zahtjevi za međunarodnu zaštitu procjenjivati po ubrzanom postupku u trajanju od najviše 28 dana, čime će se omogućiti tranzit 36 hiljada migranata godišnje kroz Albaniju. Inicijativa je uslijedila nakon što je Đorđa Meloni tokom predizborne kampanje obećala da će smanjiti iskrcavanje migranata u Italiju, u koju je 2023. stiglo preko 150 hiljada ljudi.
"Prijateljstvo se pokazuje u nevolji", kaže nam Denis Deliju, poslanik albanskog parlamenta iz redova vladajuće Socijalističke stranke (PS). Sjedeći u kafiću u albanskoj prijestonici, Deliju objašnjava da sporazum s Italijom ne podrazumijeva nikakav trošak za Albaniju.
Balkanska zemlja je Rimu ustupila na besplatno korištenje dva terena - jedan u Đaderu, a drugi u Šenđinu - koji će se smatrati italijanskom teritorijom, kao što je slučaj sa stranim ambasadama. Po prvim procjenama, trošak koji će snositi vlada u Rimu iznosi otprilike 650 miliona eura za pet godina važenja protokola. Ova brojka uključuje izdatke za izgradnju i upravljanje centrima, vanjski nadzor povjeren albanskim vlastima, osoblje i prevoz iz Italije i u Italiju.
Međutim, u jednoj epizodi emisije Report tvrdi se da je brojka već porasla. Epizoda, koja je izazvala bijes albanske vlade, emitovana je nakon objavljivanja tendera za izgradnju centara, koji je raspisalo italijansko Ministarstvo unutrašnjih poslova. Prema istraživanju Reporta, troškovi upravljanja centrima, prvobitno procijenjeni na 30 miliona, već su porasli na 39 miliona. Preostalim sredstvima, kako pokazuje analiza fondacije Openpolis koja se temelji na jednom tehničkom izvještaju, finansiraće se razne aktivnosti, uključujući 252 miliona za službena putovanja, trošak koji se mogao izbjeći da su centri izgrađeni u Italiji (ovoj brojci treba dodati 95 miliona za iznajmljivanje brodova za prevoz migranata po izlasku iz centara).
Albanske vlasti, počev od samog Edija Rame, redovno su negirale bilo kakvu ekonomsku korist od sporazuma s Italijom. Međutim, tokom pretvaranja protokola u zakon na vidjelo su izbili dotad nepoznati elementi u vezi sa izgradnjom i upravljanjem centrima.
Konkretno, Albaniji će biti povjereno upravljanje sigurnošću, za koje će biti zadužena lokalna policija. Pored toga, predviđeni su infrastrukturni radovi na prostoru određenom za izgradnju dvaju centara, a ukupna investicija za pet godina iznosi 100 miliona eura. Centri će biti u vlasništvu Albanije, koja će ih ustupiti na korištenje Italiji tokom trajanja sporazuma, dakle maksimalno na deset godina.
Nedosljednosti vezane za ukupni proračun nisu jedine sjenke koje se nadvijaju nad projektom. Postoje nejasnoće i oko ukupnog broja migranata koji će biti premješteni u Albaniju. Naime, prema tenderu Ministarstva unutrašnjih poslova, predviđen je kapacitet od 1024 osobe, odnosno maksimalno jedanaest hiljada osoba godišnje, čak i u slučaju obrade zahtjeva za međunarodnu zaštitu u roku od 28 dana. U istom tekstu takođe se navodi brojka od 34 miliona eura za zbrinjavanje migranata, a s obzirom na to da dnevni troškovi za jednu osobu iznose oko 33 eura, čini se da MUP planira prihvatiti najviše 2822 migranta godišnje.
Zadnje problematično pitanje tiče se kompanije koja je zadužena za upravljanje centrima. Riječ je o zadruzi "Medihospes", ranije poznatoj kao "Senis Hospes", koja se 2015. našla u središtu novinarskih istraživanja zbog svojih veza sa kompanijom "La Kašina" koja je stavljena pod posebnom upravom zbog infiltracije mafije.
"Neka ministar (unutrašnjih poslova Italije) Pijantedosi objasni zašto je njegova kancelarija dodijelila upravljanje centrom za migrante u Albaniji za 151 milion eura bez tendera, i to kompaniji čiji je predsjednik upravnog odbora, Kamilo Aćeto, bio izvršni direktor Kašine, zadruge stavljene pod posebnom upravom zbog inflitracije mafije u sklopu istrage rimskog tužiteljstva o 'Mafija Kapitale'", izjavio je početkom maja poslanik iz redova AVS-a Anđelo Boneli.
Kritike projekta
Nakon što je potpisan u novembru 2023. i usvojen od strane dvaju parlamenata u februaru ove godine (u oba slučaja bez rasprave), italijansko-albanski sporazum dobio je pozitivno mišljenje albanskog Ustavnog suda, kojem se žalila grupa poslanika opozicije.
Pet od devet sudija utvrdilo je da je sporazum o izgradnji centara za prihvatanje migranata u Albaniji "saglasan" Ustavu ove države. Prema Sudu, sporazum ne podrazumijeva promjene nacionalne teritorije niti teritorijalnog integriteta Republike Albanije. Nadalje, navodi se da će se na područjima obuhvaćenim sporazumom o migrantima, pored italijanskih zakona, primjenjivati i albanski (što je u očiglednoj suprotnosti s Protokolom, u kojem se govori samo o italijanskoj jurisdikciji). Ukratko, iako je presuda Ustavnog suda otvorila put konačnom usvajanju sporazuma, nije otklonila sumnje u njegovu zakonitost.
Prema Dorijanu Matliji, direktoru centra "Res Publika" u Tirani, sporazumom se krši načelo eksteritorijalnosti, koje se uglavnom primjenjuje na ograničene kontekste, poput diplomatskih predstavništava, "naseljenih" državnim zvaničnicima. U ovom slučaju pak riječ je o centrima za prihvatanje ili pritvor, gdje se pretpostavlja da je rizik od incidenata i zločina veći.
Sporazum je potvrđen presudom Ustavnog suda, u kojoj se ističe da će se primjenjivati zakonodavstvo obiju zemalja, iako samo jedno može prevladati. Naime, Italija i Albanija imaju različite zakone u području građanskog, kaznenog, radnog i porodičnog prava.
Matlija upozorava da bilo kakva istraga ili ograničenje pristupa pravdi i sudovima, ne samo vezano za pravo na međunarodnu zaštitu, može dovesti do kršenja ljudskih prava. A u slučaju nepoštovanja, Albanija će odgovarati pred međunarodnim institucijama i sudovima.
Još uvijek postoje brojne nejasnoće u vezi s boravkom migranata u Albaniji, posebno u slučaju odbijanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu i repatrijacije u zemlje porijekla. Pojedini albanski stručnjaci strahuju da bi, u slučaju kašnjenja ili sporova oko sporazuma, migranti mogli ostati duže u zemlji ili pokušati pobjeći iz prihvatnih centara, što bi dovelo do teškoća u upravljanju područjem koje je još uvijek prožeto aktivnostima kriminalnih organizacija koje se bave trgovanjem ljudima.
Nekoliko albanskih građanskih udruženja potpisalo je peticiju protiv sporazuma i pozvalo vlasti da razmotre složeno pitanje migracija uz poštovanje ljudskih prava i međunarodnih obaveza vezanih za zaštitu osoba u teškim situacijama.
Zabrinutost je izrazila i komesarka Savjeta Europe za ljudska prava Dunja Mijatović, istakavši da "mjere predložene u protokolu znatno povećavaju rizik od izlaganja izbjeglica, tražioca azila i migranata kršenju ljudskih prava. Država koja prebacuje odgovornost preko granica podstiče druge države da se ponašaju na isti način, što može dovesti do domino efekta koji bi ugrozio evropski i globalni sistem međunarodne zaštite".
U Šenđinu
"Šenđin nije prikladno mjesto za ovakav projekt. Mi u ljetnjim mjesecima živimo od turizma. Ovaj centar može stvoriti probleme", kaže Fabio (38 godina), koji se, nakon petnaest godina provedenih u Italiji, vratio živjeti u Šenđin. "Ja sam takođe bio stranac, ali vidio sam u što se pretvorila Lampedusa. Ne želim da se isto dogodi i ovdje", nastavlja ovaj službenik lokalnog komunalnog poduzeća.
Sander Maraši, direktor luke Šenđin, uvjeren je međutim u mogućnost održavanja kontinuiteta lučkih i turističkih aktivnosti, uprkos dolasku migranata.
Luka Šenđin je privatna kompanija - objašnjava Maraši - i bavi se prevozom robe.
"Nakon ljubaznog ustupanja 4000 četvornih metara italijanskoj strani, direktor svoj zadatak smatra obavljenim: nikakva šteta, nikakva korist. Sve ostalo je političko pitanje".
U sjedištu opštine Leže, kojoj pripadaju naselja Šenđin i Đader, socijalistički zamjenik gradonačelnika, Elson Froku takođe tvrdi za centri za migrante neće imati nikakav negativni uticaj. "Građani ih neće ni primijetiti. Jedino što očekujemo je nešto više prevoznih sredstava na našim cestama", kaže Froku te dodaje: "Naposlijetku, naša opština već ima iskustva po ovom pitanju, zahvaljujući prihvatanje avganistanskih izbjeglica".
Naime, albanska vlada je u Šenđinu već sprovela sličan projekat. Po povratku talibana na vlast u Avganistanu 2021. godine, Albanija, na zahtjev Sjedinjenih Američkih Država, pristala je primiti oko tri hiljade Avganistanaca u bijegu iz Kabula. Stotine njih još uvijek su u privremenom smještaju, u iščekivanju vize za Sjedinjene Države.
“Prije Avganistanaca stigli su iranski disidenti, a prije njih Ujguri… Albanija nema dugoročnu spoljnu politiku. O svemu odlučuje premijer, čiji je trenutni cilj pokazati da je Albanija pouzdan partner i da zaslužuje pristupiti Evropskoj uniji", objašnjava Ben Andoni, novinar i politički analitičar iz Tirane.
U Šenđinu se već osjećaju konkretne posljedice. Otvaranje centra dovest će do premiještanja pedesetak ribara i njihovih brodova iz luke Šenđin u Drač, 70 kilometara južnije. "Ako nas stvarno premjeste, protestovaćemo. Ovdje živi moja porodica, Drač je predaleko", žali se mladi ribar koji želi ostati anoniman.
Evropski sud
Međutim, sporazum s Italijom zavisi od presude Evropskog suda pravde, koji se mora izjasniti o valjanosti takozvane “Regulative Kutro”, koju je vlada premijerke Meloni usvojila krajem 2023. i na kojoj se temelji italijansko-albanski sporazum.
Po novom zakonu, italijanske vlasti mogu zadržati tražioca azila najviše četiri nedjelje, osim u slučaju da plati kauciju od 5000 eura. Italijansko-albanski protokol isključuje mogućnost slobodnog kretanja tražioca azila na teritoriju Albanije, što znači da bi, ako Evropski sud ocijeni da italijanski zakon nije saglasan evropskom, cijeli sporazum mogao pasti u vodu. Uprkos ovom riziku, italijanska vlada odlučila je nastaviti s projektom te su krajem marta počeli radovi na sjeveru Albanije.
“Sporazum se temelji na načelu pritvaranja migranata tokom obrade njihovih zahtjeva za azil, što je nedopustivo prema evropskom pravu”, kaže nam aktivistkinja Arilda Leši u Tirani. Za one koji se, poput Arilde, protive sporazumu u Albaniji, ne radi se o zauzimanju političke strane niti o izjašnjavanju za ili protiv migracija. Njihova zabrinutost, objašnjava nam aktivistkinja, tiče se s jedne strane mogućih posljedica po lokalnu zajednicu i turizam, a s druge pitanja ljudskih prava osoba koje će, bez vlastitog pristanka, biti preusmjerene u Albaniju i na taj način lišene slobode.
"Uz komplikacije koje proizilaze iz albanskog zakonodavstva, a koje čine gotovo nemogućim organizovati referendum, pitamo se na koji način se možemo suprotstaviti ovom sporazumu", zaključuje Leši.
Čak i u slučaju da se Evropski sud pozitivno izjasni, malo je vjerovatno da će se zahtjevi za međunarodnu zaštitu obrađivati u roku od 28 dana. Prema tvrdnjama italijanske premijerke, očekuje se dolazak tri hiljade migranata mjesečno u Albaniju, ali samo ako se zahtjevi obrađuju po ubrzanoj proceduri, dakle u roku od 28 dana, uz primjenu pravila koja se odnose na graničnu proceduru, pod koju potpada albanski prihvatni centar.
Međutim, kako tvrde neka italijanska nevladina udruženja, cijeli postupak obično traje dvije i po godine, od čega se dvije godine čeka samo na prvo saslušanje, a šest mjeseci traje obrada zahtjeva.
Povratak u Đader
Vraćajući se u Đader, susrećemo niz buldožera koji se polako kreću uskom cestom koja vodi ka gradiću. Teška vozila prolaze pored katoličkog groblja i nestaju iza zarđale kapije, koja označava ulaz u staru vazdušnu bazu na napuštenom vojnom području, skrivenom među drvećem na zapadnoj obali Drima.
Šezdesetdvogodišnji Luiđ zabrinuto posmatra dolazak i odlazak buldožera u blizini svoje kuće. "Vlasti su nam 1978. srušile kuću zbog izgradnje vazdušne baze. Dobili smo odštetu, ali nije bila dovoljna da ponovo izgradimo dvospratnicu kakvu smo imali", kaže ovaj stočar, koji trenutno živi u maloj jednospratnici sa suprugom i sinom Đulijom. Drugo dvoje djece je emigriralo u Italiju. "Šteta je kada se mora napustiti vlastita zemlja", nastavlja Luiđ, s licem pocrvenjelim od sunca unatoč pamučnom šeširu. "Samo se nadam da će biti oprezni kada budu prevozili migrante, jer cesta je uska, a moje koze i ovce pasu baš ovdje blizu".
Ovaj materijal nastao je u sklopu projekta Collaborative and Investigative Journalism Initiative (CIJI ) koji sufinancira Europska komisija. Sadržaji su isključiva odgovornost OBC Transeuropa i ni na koji način ne odražavaju mišljenja Europske unije.
Bonus video:
